Od sažaljivih pogleda roditelja iz stabilnih (ili bar stabilnijih) obitelji, pitanja vršnjaka: 'A je l' ti imaš tatu, zašto po tebe u vrtić dolazi samo mama?', do nedostatka te društveno propisane slike da su obitelj mama, tata i djeca.
Da, društvo šalje poruku da smo krnji jer nam obitelj nije cjelovita. A ja se pitam, da li je obitelj uistinu cjelovita i stabilna ako su u toj idealnoj slici prisutna oba roditelja koja se ne poštuju, iz čijih usta izlaze uglavnom ružne riječi, a djeca svjedoče tome i izrastaju u odrasle osobe s usađenim potpuno iskrivljenim pojmovima što su ljubav, brak, partnerstvo? Da li je obitelj u kojoj su psihičko i fizičko nasilje, vrijeđanje i omalovažavanje svakodnevnica uistinu idealne, zdrave za razvoj djece samo zato što su na slici otac, majka i djeca u istoj kući?
Nisu, svi znamo da nisu. I svi uvijek mislimo da se 'TO' događa negdje drugdje. No, nije tako. Nažalost, s obzirom na trenutnu situaciju oko nas i okolnosti koje su dovele do nje, postoji puno krnjih obitelji u kojima prevladavaju nasilje i agresija kojima djeca svjedoče samo zato jer majke nemaju financijsku neovisnost, pa pristaju na bilo što u zamjenu za krov nad glavom.
No, pustit ću dublju analizu majki i očeva koji stradavaju u takvim okolnostima i osvrnuti se na ono najvrijednije, našu djecu.
Što mislite, kakvu poruku dobiva dijete koje odrasta u disfunkcionalnoj obitelji? U kakvu osobu može izrasti djevojčica koja svakodnevno sluša riječi svoga oca, svoga viteza, da je njena majka, njeno najvažnije biće, glupa krava (i to zato što je tanjur ostao na stolu) koja ništa ne vrijedi? Što da napravi dok gleda majku koja pristaje biti ta 'glupa krava'?
Ili, dječačić od 4 godine koji gleda oca kako tuče mamu ili sluša tu istu mamu kako ocu govori da je niškoristi i budala? I još onda ti isti roditelji, u svojoj nemoći, svu frustraciju istresu na djecu koja uistinu nisu ništa kriva.
Naravno, djeca izložena takvim situacijama uče o ljubavi i partnerstvu upravo iz situacija u kojima žive. Kroz djetinjstvo nerijetko prolaze razvijajući tikove, bježući od stvarnosti (jer je tako lakše) u svoj svijet mašte, nemali broj puta takva djeca sklona su ozljeđivanju i samoozljeđivanju, a kada u ranim godinama puberteta roditelja počnu nazivati upravo riječima koje su slušala prisustvujući roditeljskim svađama u djetinjstvu, često tek tada roditeljima postane jasno što su puno godina ranije trebali učiniti – ili se svađati iza zatvorenih vrata ili imati 'krnju' obitelj u zamjenu za psihofizičko zdravlje djece i njih samih.
Što mislite, kakva je poruka o ljubavi djetetu koje je izloženo nasilju (čak i ako je 'samo' pasivni sudionik)? Moja mama ne vrijedi, ne vrijedim onda ni ja. Ljubav nije dobra, brak je nešto užasno. Tata je loš jer je mama tužna zbog njega. Mama je slaba jer se ne brani od tate, žene su slabe. Tata je niškoristi, muškarci su niškoristi, ne treba ih cijeniti. Mogla bih nabrojati još nekoliko desetaka takvih imidža koje stvaraju djeca koja odrastaju u naskladnim obiteljima. I naravno, svaki takav imidž, kad odrastu, djeca koriste u svojim odnosima.
Svi roditelji bi trebali, u ime vlastite djece (ako već ne žele u svoje ime), skloniti ih od stresnih i nasilnih situacija, omogućiti im sretnije i zdravije odrastanje. Jer, oni uistinu nisu krivi za neslaganje između partnera, a još manje zaslužuju ugledati nasilje, patnju i tugu u bilo kojem obliku.
Spomenut ću primjer jednog djeteta koje se, rastući u disfunkcionalnoj obitelji gdje je bilo dio teškog verbalnog nasilja, razvilo tikove s očima i u dobi od 2,5 godine trgalo si noktiće na rukama do krvi, u trenutku kad se majka konačno maknula od nasilnog oca, preporodilo psihički i fizički. Tik s očima nestao je u kratkom vremenu, kroz nekoliko mjeseci i noktići su se oporavili, no dijete se ni dvije godine nakon još uvijek ne osjeća sigurno uz oca (koji više ne koristi uvrede kao sredstvo komunikacije). Osim djeteta koje se s odvajanjem od oca s vremenom oporavilo, i majka djeteta je uspjela prevladati napadaje panike, nesanicu, depresiju i – najvažnije, postala prisutan i odgovoran roditelj svome najvoljenijem biću – vlastitom djetetu.
Naravno, nipošto ne zagovaram tezu da se treba rastati na pojavu prvog neslaganja, samo naglašavam koliko je neizmjerno važno ne izlagati djecu nasilju u bilo kojoj formi. Ako se želite svađati, učinite to kad djecu stavite na spavanje. Ili, još bolje, pozovite baka servis a vi otiđite u šetnju i popričajte s partnerom. Popijte piće. Otiđite u kino. Ma bilo što, samo ne izlažite djecu onome što ne trebaju slušati. Naravno, nije uvijek izvedivo, ali vi kao roditelji morate biti svjesni da djeca sve vide i čuju i često svađe smatraju svojom odgovornošću.
Stoga, roditelji, budite odgovorni prema svojoj djeci jer im vlastitim primjerom usađujete ono u što će izrasti i čemu će vjerovati. I svakako im objasnite da nisu kriva ni za što.
Savjetuje: http://www.malikreativci.hr
