Magazin.hr

Odgovor leži u razvijenim psihološkim i metaboličkim obrambenim sustavima koji rade kako bi nas što duže održali na životu u situacijama u kojima nemamo pristup hrani. Samo zato što gladujemo, ne znači i da smo bespomoćni. Portal io9 objašnjava da se naše tijelo bori da ostanemo živi i aktivni.

Po definiciji, gladovanje je proces. Naše tijelo nije poput automobila koji se odmah gasi kad ostane bez goriva. Kada tijelo prepozna smanjeni unos energije kroz dulje vrijeme, započinje metabolički proces preraspodjele energije. Tijelo nam na taj način kupuje vrijeme i daje nam šansu da pronađemo hranu.

Ubrzo nakon obroka naše tijelo počinje razgrađivati glikogen (molekule koje pohranjuju energiju) kako bi proizvelo glukozu (važan ugljikohidrat koji hrani stanice). Kada jedemo normalno, koristimo glukozu kao primarni izvor energije. Glukoza se skladišti u jetri i mišićima, dok se masne kiseline pohranjuju po cijelom tijelu za potencijalnu buduću uporabu.

U pogledu raspodjele energije, naš mozak zahtijeva 25 posto ukupno pohranjene energije, a ostatak ide na mišićna tkiva i crvene krvne stanice.

Šest sati bez hrane

Nakon šest sati bez hrane organizam počinje trošiti zalihe glukoze, što je uzrok razdražljivosti kod ljudi koji su i dalje bez hrane.

U tom razdoblju, neke osobe ulaze u stanje ketoze, kada su zalihe glukoze potrošene i tijelo počinje trošiti masne kiseline, što rezultira povećanjem razine ketona u krvi. To se uglavnom odnosi na one koji se drže ketogene dijete (prehrana bogata mastima i proteinima sa smanjenim unosom ugljikohidrata) ili one koji su obavljali teže fizičke napore. Tehnički oni ne gladuju – samo su u drugačijem metaboličkom modu.

Od šest do 72 sata nakon jela

Htjeli to ili ne, ako ste šest sati bez jela, ući ćete u stanje ketoze, što predstavlja prvu metaboličku fazu ulaska u stanje gladovanja. U tom trenutku sve su zalihe glukoze potrošene, a tijelo nema drugog izbora nego početi koristiti masnoće.

Sve je to u redu osim jedne stvari – vaš mozak ne može direktno koristiti masnoće kao svoje gorivo. Zato će tijekom prvih 24 do 48 sati bez hrane mozak nastaviti koristiti preostale količine glukoze, dok će ostatak tijela biti u stanju ketoze.

Problem je što nema dovoljno glukoze, a mozak dnevno treba 120 grama. No, mozak još ne odumire jer je tijelo razvilo rezervni plan.

Ketoni preuzimaju glavnu ulogu i opskrbljuju mozak, a mozak će dobivati samo 30 posto potrebne energije treći dan gladovanja. Potrebe mozga za glukozom past će sa 120 grama na 30 grama dnevno jednom kada tijelo uđe u tu fazu.

72 sata i više

U ovom trenutku mozak još radi, a to znači da odnekud crpi 10 grama glukoze dnevno – odgovor je u proteinima. U ovom stupnju gladovanja sve stanice u tijelu počet će iz proteina izvlačiti aminokiseline koje jetra pretvara u glukozu – i mozak je opet sretan. No, ostatak tijela nije. Ono ulazi u fazu autofagije u kojoj počinje propadati mišićna masa. Na neki način počinje jesti samo sebe.

Smrt

Gladovanje je oslabilo imunološki sustav, uglavnom zbog ekstremnog manjka vitamina i minerala. Neki će ljudi postati slabi i u toj fazi umrijeti od neke bolesti kojoj se imunološki sustav više neće moći oduprijeti.

Konačno, tijelo će ostati bez opcija. Glukoza, masti, tkivo, mišićna masa, sve će biti iscrpljeno, a s tim dolazi i smrt.

Kada konačno dođe, ona je trenutačna jer je najčešće posljedica srčanog zastoja uzrokovanog autofagijom.

Ne umiru svi ljudi u istom vremenu od gladovanja, raspon je od tri tjedna do 70-ak dana. Primjerice tijekom štrajkova glađu u Irskoj 1981. godine, 10 muškaraca preživjelo je bez hrane (pili su samo vodu) od 46 do 73 dana.

Pomisao da čovjek toliko dugo može izdržati bez hrane nije ništa drugo nego izvanredna – podvig biološkog inženjeringa koji je rezultat mukotrpne i bolne evolucije duge milijune godina.